ANA ŽDINJAK KNEŽEVIĆ, UČITELJICA VELIKOG SRCA

Reportaže

Anu Ždinjak Knežević, učiteljicu, još dugo dugo će pamtiti generacije iz Sremske Mitrovice, Šida, Berkasova i celog Srema. Rođena je 27. novembra 1932. godine u Šidu u rusinskoj porodici. Iz vremena njenog detinjstva, Ani su ostala sećanja na upečatljivi život Rusina tog vremena, na zajedničke poslove u polju, mobe, vršidbe, proslave kirbaja.

Preko puta kuće u Šidu, u kojoj je Ana rođena bila je Rusinska škola, popularno nazvana „Ruskača“ (Rusinska čitaonica), gde su se sastajali i
mladi i stari, pripremajući pozorišne predstave, gde se pevalo u horu, zabavljalo na igrankama i priredbama. Anin prvi kontakt sa društvenim i umetničkim životom bio je upravo tamo, među Rusinima u Rusinskoj školi i Čitaonici u Šidu.

1951.godine završila je Učiteljsku školu u Sremskim Karlovcima, a njeno prvo radno mesto bilo je da preuzme rusinsko odeljenje u Berkasovu.
Čitajući hroniku osnovne škole u Berkasovu, o aktivnostima i pedagoškom radu Ane Ždinjak, možemo pročitati samo reči najvećih pohvala o njenom vaspitno-obrazovnom i kulturnom radu, za koji je ova požrtvovana učiteljica dobijala ogroman broj priznanja, nagrada i pohvala.

Na radnom mestu rusinske učiteljice, podrazumevale su se i smatrale obavezne i vanškolske aktivnosti. Shodno sa tim, učiteljica Ana završava u Novom Sadu seminar za rukovodioce amaterskih pozorišnih dramskih sekcija 1953. godine. Svoj rad produžava u KPD-u „Taras Ševčenko“ i zajedno sa učenicima organizuje dramsku, folklornu i recitatorsku sekciju.
Sa decom je pripremila predstave „Jordanska voda“, „Dva bračna druga“, „Ženidba brigadira“, „Prva igra“, „Šaran“ itd.

Istovremeno radi i u KPD-u „Branko Radičević“ čiji je bila Sekretar, te sa svom školskom decom organizuje priredbe povodom Prvog maja, Nove godine, 8. marta, Dana oslobođenja sela.

Neizrecivu ljubav prema svom prosvetnom radu i kulturnom stvaralaštvu, Ana Knežević je nosila sa sobom doselivši se u Sremsku Mitrovicu na svoje novo radno mesto.

Učiteljica „velikog srca“ kako su je zvali, Ana ili po rusinski Hanča, bila je žena neverovatne energije i duboke slovenske topline. U njenom pedagoškom radu sa đacima nije postojalo neću i ne mogu, nego isključivo hoću i moram.

O njenom zalaganju i posvećenosti svedoči i to, da je sa ne malim brojem rusinskih porodica, u svom životnom i radnom veku, od mladosti do starosti, sa bakama i dekama radila u prošlosti pozorišne predstave, njihove sinove i kćeri učila rusinski jezik, a trećoj generaciji, odnosno unucima, približavala je poeziju, učila ih recitovanju, procenjivala je njihove talente i usmeravala ih na dalji životni put.

Svi smo se mi menjali, ali Ana je ostajala, jedinstvena kakva je bila, i davala je sa jednakom snagom vetar u leđa za sve tri generacije. Takvih požrtvovanih prosvetnih radnika i pregalaca, danas je, nažalost, sve manje.
Na sam pomen njenog imena, iz poštovanja, i dan danas treba ustati!
Za takav rad i pregalaštvo dobila je zaslužena priznanja, među kojima je i Novembarska nagrada Sremske Mitrovice, a odlikovana je i bila je nosilac Ordena rada sa srebrnim vencem.

Do poslednjeg daha u svom domu u Sremskoj Mitrovici, okupljala je decu, male Rusine i ne samo Rusine, podučavala ih, učila jezik, pripovedala o običajima, tradiciji, prošlim vremenima i na samo sebi svojstven, divan način, negovala je u njima sve one divne osobine koje će činiti da izrastu i da se razviju u poštene, dobre i čestite ljude. Za to joj neizrecivo i večno hvala!

Ana Ždinjak Knežević preminula je 23. septembra 2000. godine.
Sahranjena je na Gradskom groblju u Sremskoj Mitrovici.

Vladimir Balašćak

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *